четвртак, 31. децембар 2009.

Najstarija vaga na evropskom tlu

d-r Predrag Medović:
NAJSTARIJA VAGA NA EVROPSKOM TLU


I posle gotovo dvadeset godina od slučajnog otkrića delova ručne vage na jednom od praistorijskih naselja u blizini Novog Bečeja, "vaga sa Borđoša" predstavlja za sada jedinstveni materijalni dokaz korišćenja ovog drevnog mernog instrumenta na prostoru Balkana i Srednje Evrope. Veoma su joj slične dve kultne vage od zlata iz šaht groba III u Mikeni, što nesumnjivo govori o tome da su oblik i sistem merenja preuzeti iz mikenske civilizacije



Kao što se obično događa, veliki broj značajnih arheoloških nalaza otkriven je slučajno. Delove ručne vage otkrio je 1986. godine inženjer Joca Bakalov, arheolog-amater iz Zrenjanina. Obilazeći nekoliko poznatih praistorijskih naselja na potesu Borđoš kod Novog Bečeja, J. Bakalov je u profilu visoke erodirane leve obale Tise primetio ukopanu jamu silosa za žito. Bila je ispunjena mešanom zemljom, pepelom, životinjskim kostima i delovima praistorijske keramike. To je uobičajena slika kod ovakvih objeketa u okviru praistorijskih naselja. Nakon što je ispraznio oštećenu jamu, ostalo mu je da ponese kući manju količinu vrlo kvalitetne crno uglačne keramike, dve kosti, jednu kopču za odelo i osam komada rečnih oblutaka. Bio je zadovoljan svojim nalazima toga dana, posebno celom bronzanom kopčom. Kraće vreme posle ovog otkrića na Borđošu, J. Bakalov je autoru ovog teksta doneo na uvid i objašnjenje samo jednu fino obrađenu kost vretenastog oblika. Dužina joj je iznosila 21,2 cm, debljina 9,05 do 8,33 mm. Na krajevima su bili izdubljeni otvori za nosače tasova, a na idealnoj sredini poluge horizontalni kružni otvor za ručku. Svi ovi detalji na krajevima bili su simetrični i vrlo precizno izvedeni. Na prvi pogled bilo je očigledno da je reč o delu neke sprave, neodređene namene. Ništa slično nije poznato u arheološkom materijalu na širem prostoru Podunavlja.

Nekoliko godina bez uspeha trajala je potraga za sličnim predmetom u arheološkom materijalu širom Evrope. Sve to vreme vretenasta kost je odležala u fijoci i čekala da bude objavljena. Prva i najbolja prilika ukazala se 1993. godine na Međunarodnom simpozijumu u Berlinu. Tema tog naučnog skupa bila je Trgovina i saobraćaj u bronzanom i ranom gvozdenom dobu jugoistočne Evrope. Izuzetna prilika za nalaz sa Borđoša, jer je bilo sasvim izvesno da je reč o vagi. Prijavljen je referat pod naslovom Vaga sa Borđoša. Pripremajući se za ovu priliku, od nalazača je preuzet i sav ostali materijal iz jame. Pažljivom obradom zaključeno je da 8 rečnih oblutaka predstavljaju tegove vage, a vretenasta kost polugu ručne vage. Sedam tegova su bili tvrdi kvarcni obluci. Za osmi teg nije pronađen kvarcni, pa je uzet rečni oblutak meke strukture. Kada je sa površine tega skinut debeli sloj naslaga kalcijuma, nataložen tokom ležanja u zemlji više od 3000 godina, pojavile su se dve sveže ravno zasečene površine. Napravljene su pomoću brusa, koji se takođe nalazio u jami. Ovi detalji bili su odlučujući razlog da se svi ovi rečni obluci protumače kao tegovi.


Poluga i tegovi vage pre rekonstrukcije


Daljom obradom konstatovano je da su tvrdi kvarcni tegovi dovođeni u određenu težinu na taj način što su udarani užim vrhovima u sličan oblutak। Tako su sitnim krunjenjem dovođeni do tražene težine. Bile su to male intervencije sa jasnim tragovima. Sve je urađeno veoma domišljato i na jedini mogući način u tadašnjim uslovima. Konstruktor je očigledno imao kao uzor kompletnu vagu i tegove, verovatno od bronze. Kopirao je sebi istu takvu vagu od priručnog materijala, koga je imao u izobilju. Za tegove je morao otići do korita Dunava, pošto su obale Tise muljevite. Svi ostali nalazi iz jame sa Borđoša bili su od velike koristi za određivanje vremena kada je ova vaga rađena. Tako je nalaz iz jame datovan na kraj bronzanog doba (oko 12. veka pre nove ere) kada je proizvodnja bronzanih predmeta doživela veliku produkciju, gotovo industrijskih razmera. U keramici je tada vladao stil tzv. kanelovane keramike visokog sjaja i kvaliteta koji pripisujemo nosiocima grupe Gava-Belegiš II. Ovaj stil vladao je u Podunavlju, na severu do Mađarske, Češke, Ukrajine, Rumunije i Bugarske, kasnije u celom Pomoravlju do Vranja, a jedan migracioni talas se pod čudnim okolnostima zaustavio na jezeru Garda u severnoj Italiji.

Simpozijum u Berlinu, novembra 1993. godine, prihvatio je predloženo tumačenje i rekonstrukciju vage. U pitanju je najstarija i prva poznata vaga sa tla Evrope. Zaključujući skup, organizator je nalaz sa Borđoša ocenio kao senzacionalno otkriće. Tako je nalazaču vage i autoru ovog rada sinulo malo svetlosti i nade u toj tužnoj i beznadežnoj jeseni 1993. godine. Vagu je otkupio Vojvođanski muzej u Novom Sadu za malo inflatornih dinara 1994. godine, gde se i danas nalazi.

To nisu sve dobre vesti o pojavi i prihvatanju vage u široj naučnoj javnosti. Pripremajući reprezentativnu izložbu najznačajnijih nalaza bronzanog doba Evrope pod naslovom "Bogovi i heroji bronzanog doba", Savet Evrope obratio se autoru sa molbom da se priredi vaga i izloži zajedno sa ostalih dve-tri stotine predmeta iz Evrope, kao završni čin višegodišnje kampanje proučavanja i popularisanja dostignuća u bronzanom dobu Evrope. Nijedno praistorijsko doba nije dobilo takvu pažnju kao bronzano. Ima tu i neke simbolike. Posle više desetina hiljada godina življenja ljudskih zajednica, Evropa je prvi put u bronzanom dobu bila naseljenja na celoj svojoj teritoriji. Na žalost, zbog poznate političke situacije 1998. godine našoj zemlji nije omogućeno da nastupi na ovoj priredbi. Zbog toga vagu sa Borđoša nisu mogli da vide građani Kopenhagena, Pariza, Bona i Atine. Prilika je bar delimično iskorišćena. Vaga je rekonstruisana. Tasovi su napravljeni od jareće kože, vrpca za vešanje od lana, a nosači tasova i drška od originalne bronze iz istog vremena. Napravljena je verna kopija rekonstruisane vage za svaki slučaj.

Od trenutka kada je vaga dospela u stručnu arheološku literaturu, vrlo brzo su se pojavile reakcije. Otkrivaju se zatureni delovi vaga po depoima muzeja i sa jasnim izgledom vage sa Borđoša prepoznaju i uvode u stručnu literaturu. U tom pogledu najizrazitiji uticaj i korist imali su arheolozi Italije. Vaga sa Borđoša postala je nosilac stila jedne vrste ručnih vaga, što joj obezbeđuje visok značaj u ovim retkim i veoma važnim instrumentima u praistoriji.


Poreklo i upotreba vage u praistoriji

Prvi pisani podaci o merenju i mernim sistemima potiču iz Egipta. Još u Starom carstvu korišćeni su čvrsti sistemi mera. Vaga, kantar i merenje bili su pod zaštitom boginje Mat. Preko Bliskog istoka vaga je dospela do Krita i Mikene. Kasniji izvori govore da se tokom praistorije posedovanje vage i merenje smatralo svetom dužnošću starešine plemena, koji je jedini bio ovlašćen da je poseduje i koristi. Sama ta činjenica ukazuje nam da je u društvenom životu vaga imala veliki značaj i da joj se posvećivala odgovarajuća pažnja. Taj odnos prema merenju traje do današnjih dana i on je pod strogom kontrole države. Baždarenja vage i kontrola merenja spadaju među najstrožiji i najznačajniji društveni nadzor, zaštitu građana i učesnika u prometu roba.

Opšti procvat minojske kulture na Kritu, početkom drugog milenijuma pre nove ere, nije mimoišao zanate i trgovinu. Veliki broj zanatskih radionica visokog kvaliteta zahtevao je uređeni merni sistem i garantovan kvalitet. Sigurne mere obezbeđivale su vage, a pečati - kvalitet i poreklo robe. Gotova roba, dobro upakovana i pečaćena, izvožena je po celom Mediteranu. Kasnije, između XVI i XI veka pre nove ere, mikenski svet je proširio trgovački prostor i na evropsko kopno. Glavni putni pravac bilo je Podunavlje, do Nemačke i Francuske. Drugi važan pravac odvajao se kod Titela i išao rekom Tisom do Slovačke. Oba pravca su za naše prostore bili važni.

Naša vaga sa Borđoša predstavlja za sada jedinstven materijalni dokaz korišćenja vage na prostoru Balkana i Srednje Evrope. Veoma su joj slične dve kultne vage od zlata iz šaht groba III u Mikeni. Zbog toga i nema sumnje da je oblik i sistem preuzet iz mikenske civilizacije. Tu mislimo na konstrukciju vage i težinske serije tegova. Da li su kopirane sve serije tegova, sada je teško reći. Mikenski sistem imao je različite tegove, prilagođene vrsti roba. Pravljeni su od kamena i bronzane košuljice nalivene olovom. Uvek od vrlo tvrdog materijala i u raznim oblicima i frakcijama. Tegovi su imali oblik kupe ili glave bika. Osnovna mera bio je talanton (31,440 grama). Na njemu su zasnivane veće i manje frakcije tegova. Zajedno sa svim ostalim civilizacijskim dostignućima pre i posle toga, iz istočnog Mediterana preuzet je i merni sistem. U pravo vreme tokom bronzanog doba, koje je kod nas trajalo od 2000. do 1000. god. pre nove ere. O tome, pored literarnih, sada postoje i arheološki dokazi.

O kontaktima plemena na Dunavu, Tisi i Moravi tokom bronzanog doba sa mikenskim trgovcima i uopšte mikenskom kulturom, postoje brojni arheološki dokazi. Najstariji su otkriveni u selu Vatin kod Vršca početkom XX veka, a najmlađi krajem istog veka na naselju Feudvar, kod Mošorina, u Bačkoj. Upravo su u Mošorinu otkriveni mikenski uticaji u arhitekturi, tehnologiji i ukrasni motivi koji podrazumevaju upotrebu šestara za njihovo izvođenje. Zbog toga se može reći da je mikenski svet na naše krajeve uticao u oblasti materijalne i duhovne kulture. Ovde svakako ubrajamo vagu i ceo sistem mera.

Ako imamo na umu sve napred navedeno, postaje jasno da je bilo uslova da se vaga i sistem mera prenese u naše krajeve i to nije uopšte sporno. Da nije uspostavljen sistem mera, ne bi bilo nikakvih uslova da se razvije proizvodnja bronze, svakako najznačajnije legure do današnjih dana. Otkriće bakra, zlata i drugih značajnih metala zahtevalo je utvrđivanje njihove mere. Pojedinačno za svaki ovaj redak i veoma cenjeni metal, a posebno u tehnologiji bronze. Trebalo je ovoj skupocenoj i retkoj robi odrediti težinu i paritet u odnosu na druge robe u prometu. Kod proizvodnje bronze vaga je imala posebnu ulogu. Bakar i kalaj, upotrebljeni u odgovarajućoj srazmeri, daju meku ili tvrdu (ljutu) bronzu. O tome su postojali odgovarajući recepti koji su se jedino pouzdano mogli primeniti pomoću vage. Naša rudišta bakra u istočnoj Srbiji, na Rudniku i Jarmovcu kod Priboja, proizvodila su izvesne količine bakra i manju količinu zlata. Od bakra se proizvodila bronza, a od zlata se pravio nakit, posuđe i zlatne žice za razmenu. S obzirom da je zlato redak i cenjen dragoceni metal, bilo je potrebno vrlo precizno merenje. Tako je zlato od njegove pojave do danas postalo mera svih ostalih roba i vrednosti.



Bronzana kopča za odelo nađena zajedno sa vagom


Cela Karpatska kotlina preuzela je mikenski sistem mera i stvorila sopstveni. Bio je vrlo blizak mikenskom i u nauci se on naziva EBA sistem. Do ovoga se došlo na osnovu mera proizvoda od bronze i zlata. Velika produkcija metalnih proizvoda od bronze i zlata bila je moguća samo uređenim sistemom mera. Da bi se do kraja shvatilo merenje i njegov društveni značaj, navešćemo samo nekoliko vrsta namene. U nauci je poznato da su se manje-više svi metalni proizvodi odlivali u parovima, počev od nakita do zlatnih posuda, koje se takođe proizvode u parovima po dva ili više primeraka. To nije samo zbog nominalne vrednosti već i zbog pariteta sa drugom robom. Osim potrebe u trgovini, vredni metalni proizvodi pratili su i društvene odnose. Znalo se koji predmet po rangu pripada određenom gostu susednog plemena ili kod prinošenja žrtava bogovima. I u pogrebnim običajima određuje se dar, zavisno od statusa pokojnika. Osim gotovih proizvoda u prometu su bile i zlatne i bronzane žice. Ispitivanjem je utvrđeno da je svaki dužni metar bronzane ili zlatne žice imao uvek istu težinu. Ovo nam govori da su livnice i zanatske radionice u celini bile vrlo uređene. Očigledno, merenje je bilo važan i siguran regulator društvenog i privrednog života ljudi na našim prostorima.

Tražeći neki metalni predmet koji bi odgovarao bilo kom tegu sa Borđoša, nismo morali da se mnogo trudimo. Našli smo ga 19 km daleko od ovog naselja. Potiče iz depoa zakopanog blaga. Jedna bronzana narukvica iz tog depoa bila je teška 16,350 gr. Ona odgovara našem tegu navedenom pod brojem 1. Neznatna razlika od 600 hiljaditih delova grama nije prepreka za adekvatno poređenje.

Posle svega može se postaviti i sasvim logično: otkud vaga u jami? Bila je nezavršena. Nedostajale su joj metalne spojke i tasovi, a sve ostalo je bilo dosledno izvedeno. Tasovi su bili od kože i vremenom su degradirani. Metalne spojke nisu bile postavljene. Ako znamo da je vaga čuvana kao sveti rekvizit, zajedno sa njom ostaje i večita tajna - ko ju je i zašto odbacio?


1 коментар: