Milost surovog Galerija

Radivoj Radić:
MILOST SUROVOG GALERIJA

Car u poslednjim satima života zatražio da prestanu progoni hrišćana. Konstantinova majka Jelena žena nevažnog porekla


U vojnom logoru u Jorku, u Britaniji, gde je najradije boravio, 25. jula 306. godine preminuo je Konstancije Hlor. Premda je bio značajna istorijska ličnost, kasnije je upamćen pre svega kao otac Konstantina Velikog. Njegova porodica je poticala s Balkanskog poluostrva, iz podunavske provincije priobalne Dakije. Ženio se dva puta: iz prvog braka, s Jelenom, imao je sina Konstantina Velikog, a iz drugog šestoro dece. Kasniji vizantijski pisci su Konstanciju dodali epitet Hlor, što bi značilo zeleni, odnosno bledi.

Po smrti Konstancija Hlora, vojska je bez mnogo oklevanja proglasila njegovog sina Konstantina Velikog za avgusta. Galerije, avgust na Istoku, priznao je Konstantinovo uzdizanje, ali samo kao cezara. Konstantin, koga će istorija s razlogom prozvati Veliki, rođen je 273. ili 274. godine u Medijani kod današnjeg Niša. Konstantinova majka Jelena bila je žena nevažnog porekla, služavka ili gostioničarka, koja je navodno pronašla i iskopala Hristov krst.

Posle Konstantinovog uzdizanja u Britaniji 306, sledeće, 307. godine pretorijanci su za cara proglasili Maksencija, sina bivšeg avgusta Maksimijana, što je značilo da na Zapadu postoje tri cara: Sever, Konstantin Veliki i Maksencije. Galerije nije priznao Maksencijevo uzdizanje, jer je narušavalo tetrarhiju, a imao je i neke lične razloge. On je imenovao Severa za avgusta i uputio ga na Italiju koju je držao Maksencije, a kojem se u međuvremenu pridružio otac Maksimijan, nekadašnji avgust koji se nikad nije iskreno odrekao vlasti. Građanski rat se više nije mogao izbeći. Ostareli Dioklecijan, koji je penzionerske dane provodio okopavajući vrt i sadeći biljke, s gorčinom je shvatao da se njegov sistem tetrarhije nepovratno urušava.

Da bi se razrešila kriza kojoj se kraj nije ni naslućivao, Galerije je u pomoć pozvao Dioklecijana, tvorca tetrarhije i najveći autoritet u Rimskom carstvu. Sastanak je održan u Karnuntumu, nadomak današnjeg Beča. Imenovan za konzula 308. godine, Dioklecijan je predsedavao sastanku i naglasio da se on neopozivo povukao s vlasti još 305, pa je odbio da se vrati, a to je savetovao i svom bivšem ratnom drugu i savladaru Maksimijanu, koji se pojavio među učesnicima. Predloženo je da se prizna Konstantin Veliki, ali ne kao avgust već samo kao cezar, dok je za avgusta predložen novi čovek - Licinije - Galerijev saborac i valjan vojskovođa koji je stekao ugled u ratovima protiv Persije.

Umesto da razbistri postojeće stanje, sastanak u Karnuntumu 308. ga je učinio još zamršenijim, jer je broj nezadovoljnih porastao. Saglasno sporazumu, vlast su delili Galerije, Licinije, Konstantin i Maksimin Daja, dok Maksencije nije bio priznat.

Konstantin je bio svestan da mu predstoji rat protiv Maksencija, pa je najpre preuzeo Španiju. Maksencije ga je, kao ubicu svog oca, u Rimu proglasio za “narodnog neprijatelja”. Pri tom je zaboravio da se prema ocu Maksimijanu ni on sam nije ponašao nimalo bolje nego Konstantin, već ga je izbacio iz Rima i Italije. Konstantin je najpre pokušao da izgladi sukob, ali mu to nije pošlo za rukom.

UBICE RADILE NA SMENU

O surovostima koje su pratile progone hrišćana, Laktancije je zabeležio: “Kada bih imao stotinu usta i gvozdeni jezik, ni onda ne bih mogao nabrojati sva mučenja koja su hrišćani podnosili ... Gvožđe se tupilo i lomilo; ubice su se zamarale i radile na smenu, po redu...”

Godinama dok je trajao građanski rat nastavljao se i hod po mukama hrišćana, koji su i dalje bili izloženi žestokim progonima. Ni silazak sa vlasti Dioklecijana i Maksimijana, 305. godine, nije doneo promenu političkog kursa prema sledbenicima Isusa Hrista. Za hrišćane sa Zapada situacija je bila daleko povoljnija nego za one na Istoku. Konstancije Hlor je nastavio sa svojom umerenom tolerancijom, a u tome ga je sledio i kolega Sever. Njihovu politiku snošljivosti, doduše iz različitih razloga, prihvatili su i Konstantin i Maksencije.

U brutalnosti su prednjačili Galerije i od 305. njegov cezar Maksimin Daja. Kada je ustanovljeno da u jednom mestu u maloazijskoj oblasti Frigiji žive samo hrišćani, ono je spaljeno sa svim stanovnicima. Veliki broj stradalih zabeležen je i u Egiptu, gde je u nekim danima ubijeno deset, zatim dvadeset, a nekad čak šezdeset ili sto hrišćana. Smatra se da ukupan broj hrišćanskih žrtava u progonima na Istoku doseže nekoliko hiljada. Veliki broj njih je mučen, a neki su poslati na prisilni rad u rudnike.

Istinski preokret je nastupio s Galerijevom bolešću, a hrišćani su ga tumačili kao ruku Proviđenja. Mučen boljkom od koje nije bilo leka i opterećen nekom vrstom griže savesti, a polako sve svesniji da višegodišnji progon nije slomio hrišćane i da je čitava akcija promašila cilj, Galerije je na samrtničkoj postelji, 30. aprila 311. godine, objavio edikt kojim je zahtevano da na celokupnoj teritoriji Carstva prestanu progoni.

Galerijev edikt je veoma važan dokument, sa dalekosežnim posledicama, jer se njime opoziva verska politika državnih vlasti koja je upražnjavana više od dve stotine godina. Mukotrpna pravna nesigurnost, koja je iznad njih lebdela poput Damoklovog mača, uklonjena je snagom rimskog zakonodavstva, a to je za njih bilo više nego sloboda u tzv. periodima mira u kojima nije bilo njenog pravnog utemeljenja.

Nekoliko dana po donošenju edikta, Galerije je umro u strašnim mukama, a uskoro se hrišćanskim žiteljima Istoka pokazalo da je njihova radost bila preuranjena.

Zajedničko poreklo indoevropskih jezika

ZAJEDNIČKO POREKLO INDOEVROPSKIH JEZIKA

Uzmite reči koje se javljaju u istom obliku i sa istim značenjem u svih sedam grana arijevske porodice i u njima ćete naći najautentičnije i najpoverljivije podatke u kojima možete pročitati misli naših predaka, pre nego što su postali Hindusi, ili Persijanci, ili Grci, ili Rimljani, ili Kelti, ili Teutonci, ili Sloveni. Naravno, pojedini od ovih starih rukopisa su mogli biti zagubljeni u jednoj ili drugoj od ovih sedam grana arijevske porodice, ali čak i tada, ako ih pronađemo u šest, ili pet, ili četiri, ili tri, ili čak samo dve od njenih originalnih grana, verovatnoća ostaje, osim ako možemo dokazati kasniji istorijski kontakt između ovih jezika, da su ove reči postojale pre velikog arijevskog odvajanja. Ako nađemo agni, što znači vatra, u sanskrtu, i ignis, što znači vatra, u latinskom, možemo bezbedno zaključiti da je vatra bila poznata nepodeljenim Arijevcima, čak i da se nikakav trag istog imena za vatru ne pojavi ni na jednom drugom mestu. A zašto? Zato što ne postoje indikacije da je latinski ostao u dužem jedinstvu sa sanskrtom od bilo kog drugog arijevskog jezika, ili da je latinski mogao pozajmiti takvu reč iz sanskrta, nakon što su ova dva jezika postala zasebna. Kroz, međutim, litvansko ugnis i škotsko ingle, možemo pokazati da su slovenski i moguće teutonski jezici poznavali istu reč za vatru, iako su je vremenom zamenili drugim rečima. Reči, kao i sve ostale stvari će umreti, i zašto treba da žive na jednom tlu, venu i nestaju na drugom, nije uvek lako reći. Šta je postalo od ignis, na primer, u svim romanskim jezicima? Ona je uvenula i iščeznula, verovatno zato što je, nakon što je izgubila svoj poslednji neakcentovani slog, postala nepogodna za izgovor; a druga reč fokus, što je na latinskom značilo ognjište, oltar, je zauzela njeno mesto.

Pretpostavimo da bi želeli da znamo da li su antički Arijevci pre ovog odvajanja poznavali miša: samo bi trebali da konsultujemo glavne arijevske rečnike i našli bi na sanskrtu mûsh, na grčkom μûs, na latinskom mus, na staroslovenskom myse, na starovisoko nemačkom mûs, što nam dozvoljava da je, u vremenu toliko udaljenom od našeg da se osećamo obaveznim da ga izmerimo po indijskoj pre nego našoj hronologiji, miš bio poznat, to jest, imenovan, shvaćen i prepoznat kao jedinstvena vrsta, koja se ne može pomešati sa bilo kojom drugom štetočinom.

A ako bi upitali da li je neprijatelj mišiji, mačka, bila poznata u istom udaljenom vremenu, osećali bi se opravdanim ako odlučno kažemo, ne. Mačka se na sanskrtu kaže mârgâra vidâla. Na grčkom i latinskom reči koje su obično date za mačku, yaλεη i aiλovpos, mustella i felis, nisu originalno označavale pitomu mačku, već lasicu ili kunu. Naziv za pravu mačku na grčkom bio je kάtta, na latinskom catus i ove reči su dale imena za mačku u svim teutonskim, slovenskim i keltskim jezicima. Sama životinja je, koliko do sada znamo, stigla u Evropu iz Egipta, gde je vekovima obožavana i pripitomljavana; a kako ovo prispeće verovatno datira iz četvrtog veka n. e., možemo sasvim lako razumeti da zajedničko ime za nju nije moglo postojati kada su se arijevske nacije razdvojile.

U ovom smislu više ili manje kompletna slika stanja civilizacije, pre arijevskog razdvajanja, može se i jeste rekonstrisana, nalik je mozaiku sklopljenom od fragmenata antičkog kamenja; i sumnjam da li ćemo, u praćenju istorije ljudskog uma, ikada stići do dubljeg sloja od onoga koji nam je otkriven pritičućim zracima različitih arijevskih jezika.

Niti je to sve; jer čak je i taj protoarijevski jezik, kakav je rekonstruisan iz ruševina razasutih u Indiji, Grčkoj, Italiji i Nemačkoj, jasno rezultat dugog, dugog procesa misli. Čovek se zaprepasti pred hronološkim ograničenjima kada gleda u toliko daleke životne periode. Ali ako shvatamo sanskrt kao savršeni književni jezik, potpuno različit od grčkog i latinskog, 1500 pre n. e., gde se mogu te grane sanskrta, grčkog i latinskog sastajati, dok ih pratimo do njihovog zajedničkog govora? A potom, kada smo propratili ove moćne nacionalne grane nazad do njihovog zajedničkog sastajališta, čak i tada taj zajednički jezik izgleda kao stena izlizivana i uglačavana godinama osekom i tokom misli. Nalazimo u tom jeziku složenicu, na primer, kao što je asmi, jesam, grčko εσμi. Šta bi drugi jezici dali za tako čist koncept kao što je jesam? Mogu reći, ja stojim, ili ja živim, ili ja rastem, ili ja radim, ali je samo malom broju jezika data mogućnost da kažu ja jesam. Nama se ništa ne čini prirodnijim od pomoćnog glagola jesam; a svi ti napori leže ispod nivoa zajedničkog protoarijskog govora. Mnogi različiti načini su otvoreni, pokušani, takođe, da bi se došlo do složenice kakva je asmi, i takvog koncepta kakav je ja jesam. Ali svi su ostavljeni, i samo ovaj je ostao, i zauvek je sačuvan u svim jezicima i svim dijalektima arijevske porodice. U as-mi, as je koren, a u složenici as-mi, predikativni koren as, biti, je prediciran od mi, ja. Ali nijedan jezik ne bi mogao odjednom stvoriti toliko prazan, ili, ako više volite, toliko opšti koren kao as, biti. As je originalno značilo disati, odakle imamo asu, dah, duh, život, takođe âs, usta, latinski ôs, ôris. Neprestanim habanjem i kidanjem ovaj koren as, disati, je najpre morao da izgubi sve znake svog originalnog materijalnog karaktera, pre nego što je mogao da proizvede to čisto apstraktno značenje postojanja, bez ikakve kvalifikacije, koje je do viših operacija misli prevelo istu službu koju nula, slično invenciji indijskog genija, treba da prevede u aritmetici. Ko će reći koliko je dugo trenje koje je promenilo as, disati, u as, biti, trajalo? Čak je i koren as, disati, bio arijevski koren, ne semitski, niti, turanski. On je posedovao istorijsku individualnost – on je bio rad naših predaka, i predstavlja nit koja nas spaja u našim mislima i rečima sa onima koji su najpre mislili na nas, sa onima koji su najpre govorili za nas, i čije misli i reči ljudi još uvek misle i govore, iako su od njih udaljeni hiljadama, može biti stotinama hiljada godina.

Friedrich Max Müller:
Čemu nas Indija može naučiti?
(India, What can it Teach Us?)

Sumerian mythology

Samuel Noah Kramer:
SUMERIAN MYTHOLOGY (1944 - 1961)

The Sumerians were a non-Semitic, non-Indo-European people who lived in southern Babylonia from 4000-3000 B.C.E. They invented cunieform writing, and their spiritual beliefs influenced all successive Near Eastern religions, including Judaism, Christianity and Islam. They produced an extensive body of literature, among the oldest in the world. Samuel Noah Kramer spent most of his life studying this literature, by piecing together clay tablets in far-flung museums. This short work gives translations or summaries of the most important Sumerian myths.

Preface

The Sumerians were a non-Semitic, non-Indo-European people who flourished in southern Babylonia from the beginning of the fourth to the end of the third millennium B. C. During this long stretch of time the Sumerians, whose racial and linguistic affiliations are still unclassifiable, represented the dominant cultural group of the entire Near East. This cultural dominance manifested itself in three directions:

1. It was the Sumerians who developed and probably invented the cuneiform system of writing which was adopted by nearly all the peoples of the Near East and without which the cultural progress of western Asia would have been largely impossible.

2. The Sumerians developed religious and spiritual concepts together with a remarkably well integrated pantheon which influenced profoundly all the peoples of the Near East, including the Hebrews and the Greeks. Moreover, by way of Judaism, Christianity, and Mohammedanism, not a few of these spiritual and religious concepts have permeated the modern civilized world.

3. The Sumerians produced a vast and highly developed literature, largely poetic in character, consisting of epics and myths, hymns and lamentations, proverbs and "words of wisdom." These compositions are inscribed in cuneiform script on clay tablets which date largely from approximately 1750 B. C. a In the course of the past hundred years, approximately five b thousand such literary pieces have been excavated in the mounds of ancient Sumer. Of this number, over two thousand, more than two-thirds of our source material, were excavated by the University of Pennsylvania in the mound covering ancient Nippur in the course of four grueling campaigns lasting from 1889 to 1900; these Nippur tablets and fragments represent, therefore, the major.

Critical History of Early Rome

Gary Forsythe:
A CRITICAL HISTORY OF EARLY ROME
(From Prehistory to the First Punic War)




Contents

01. Italy in Prehistory

- The Land and its Linguistic Diversity
- Modern Archaeology and Prehistory
- Prehistoric Italy
- The Ice Man
- The Bronze and Iron Ages
- Ancient Languages and Modern Archaeology

02. Archaic Italy c. 800–500 B.C.
- Phoenicians in the West
- Greek Colonization in the West
- The Formation of Etruscan Civilization
- Phoenicians, Greeks, and Etruscans
- Growth and Decline of Etruscan Civilization
- The Alphabet
- The Archaeology of Early Latium

03. The Ancient Sources for Early Roman History

- The Annalistic Tradition
- The Antiquarian Tradition
- Livy and Dionysius of Halicarnassus
- Cicero and Diodorus Siculus
- Ancient Documentary Sources
- Roman Oral Tradition and Greek Myth

04. Rome During the Regal Period

- The Nature of the Evidence
- The Site of Rome
- The Archaeology of Early Rome
- The Ancient Literary Tradition
- Archaic Roman Institutions
Rome’s Growth and Expanding Horizons

05. Archaic Roman Religion

- Some Important Roman Divinities
- The Official Religious Calendar
- The Religious Priesthoods
- Roman Religious Practices and Ideology

06. The Beginning of the Roman Republic

- How Did The Monarchy End?
- The Nature and Origin of the Consulship
- The Early Consular Fasti
- Patricians and Plebeians
- Senators, Patricians, and Priests
- The Plebeian Tribunate
- The Tribal and Other Assemblies
- Rome and the Latins
- Sp. Cassius, the Fabii, and the Cremera
- Clan Warfare and the Lapis Satricanus

07. Rome of the Twelve Tables

- The Trial of K. Quinctius
- Appius Herdonius and Quinctius Cincinnatus
- Facts and Fictions of the Plebeian Tribunate
- The Decemviral Legislation
- Jurisdiction in Early Roman Law
- Litigation and Orality in Early Roman Law
- Society and Economy
- The Second Board of Decemvirs
- The Prohibition of Intermarriage
- The Second Secession and the Valerian Horatian Laws

08. Evolution and Growth of the Roman State, 444–367 B.C.

- The Military Tribunes with Consular Power
- The Sedition of Sp. Maelius
- The War Against Fidenae
- The War Against Veii
- The Gallic Catastrophe and Its Aftermath
- The Sedition of M. Manlius Capitolinus
- The Licinian Sextian Laws

09. Rome’s Rise to Dominance, 366–300 B.C.

- The Emergence of the Roman Nobility
- Tibur, Gauls, Greeks, and Carthage
- The Samnites and the First Samnite War
- The Latin War and its Consequences
- The Second Samnite War
- The Philinus Treaty
- Other Significant Changes in the Roman State
- Roman Factional Politics

10. Rome’s Conquest and Unification of Italy, 299–264 B.C.

- The Third Samnite War
- Early Roman Coinage
- Military Ethos and Aristocratic Family Tradition
- Domestic and Foreign Affairs during the 280s B.C.
- The Pyrrhic War
- The Roman Organization of Italy
- Some Final Assessments


http://www.4shared.com/document/dLU3A5qs/

Школе у Сумеру

Samuel Noah Kramer:
PRVE ŠKOLE (prosvjeta)

Sumerska škola bijaše izravni izdanak izuma i razvoja klinastog pisma, toga najznačajnijeg sumerskog doprinosa civilizaciji. Prva su pisana svjedočanstva pronašli u sumerskom gradu Erehu. Otkrilo se preko tisuću malih, slikovnim pismom ispisanih crepića na kojima se najvećma čitaju ulomci trgovinskih i administrativnih zabilježaka. Ali među njima se našlo i nekoliko pločica koje sadržavaju popise riječi namijenjene učenju i vježbanju. To znači da su već 3000. godine prije n. e. neki pisari razmišljali o poduci i učenju. U narednim stoljećima napredak je tekao sporo. Ali sredinom trećeg tisućljeća mora da je diljem Sumera iznikao stanoviti broj škola u kojima se poučavalo osnovno pisanje. U drevnom Šurupaku, zavičaju sumerskog Noe, otkopalo se u godinama 1902-3. podosta školskih »čitanki« iz vremena oko 2500. godine prije n. e.




Međutim, sumerski je školski sistem sazreo i osnažio tek u drugoj polovici trećeg tisućljeća. Već su otkopani deseci tisuća glinenih pločica koji potječu iz tog razdoblja, a nema sumnje da još stotine tisuća leže u zemlji, te čekaju da budu iskopane. Velika ih je većina administrativnog karaktera; obuhvaćaju sva razdoblja sumerskog gospodarskog života. Na temelju njih saznali smo da se broj pisara koji su obavljali svoj zanat tokom svih tih godina penjao na tisuće. Bilo je »mlađih« i »visokih« pisara, kraljevskih i hramskih, pisara koji su se u pojedinim vrstama administrativne djelatnosti uvelike izvještili, i pisara koji su postali vodeći činovnici u vladi. Stoga je opravdano pretpostaviti da su po svoj zemlji cvjetale brojne pisarske škole popriličnog opsega i važnosti.

No ni jedna od tih ranijih pločica izravno ne raspravlja o sumerskom školskom sistemu, o njegovoj organizaciji i načinu provođenja. Da bismo o tome nešto doznali, moramo se uputiti u prvu polovicu drugog tisućljeća prije n. e. Iz tog kasnijeg doba potječe na stotine »vježbeničkih« pločica isprešaranih svim vrstama vježbi, koje su u stvari ispisivali sami učenici kao dio svoje dnevne školske zadaće. To je čitava skala pismena – od traljavih osnovačkih črčkarija do otmjeno ispisanih znakova naprednog učenika koji se sprema »diplomirati«. Jasno je da nam te drevne »vježbaonice« podosta otkrivaju metodu učenja u sumerskim školama, kao i srž nastavne osnove. Srećom, stari su sumerski učitelji i sami rado pisali o školskom životu, a nekoliko njihovih rasprava o tom predmetu pronađeno je, iako tek djelomice. Iz svih tih izvora niknula je predodžba o sumerskoj školi – njezinoj svrrsi i namjeni, njezinim učenicima i nastavničkom zboru, njezinom nastavnom planu i tehnici poučavanja. U tako ranom razdoblju čovjekove povijesti to je uistinu jedinstveno.

Glavna namjena sumerske škole bila je, kako bismo mi to rekli, »profesionalna« – a to znači da je u prvom redu trebalo odgajati pisare da bi se zadovoljile ekonomske i administrativne potrebe zemlje, u prvom redu potrebe hrama i dvora. Za sve vrijeme njena postojanja taj je cilj u sumerskoj školi ostao i osnovni. Međutim, u toku njena rasta i razvitka, škola je postala središte kulture i učenja u Sumeru. Unutar njenih zidova razvijao se školnik-učenjak, čovjek koji je proučavao svekoliko teološko, botaničko, zoološko, mineraloško, geografsko, matematičko, gramatičko i jezično znanje svoga vremena, i koji je i sam pridonosio tom znanju.

Štoviše, sumerska je škola, za razliku od današnjih učilišta, bila žarište onoga što bismo nazvali stvaralačkim pisanjem. U njoj su se proučavala i prepisivala književna djela prošlosti; u njoj su se, također, stvarala nova. Iako je tačno da su svršeni đaci sumerskih škola najčešće postajali pisari u službi hrama i dvora, ili pak u službi bogatih moćnika zemlje, bilo je i nekih koji su svoj život posvetili poučavanju i učenju. Poput sveučilišnih nastavnika naših dana, mnogi je taj drevni učenjak zarađivao kruh poučavajući u školama, a u svoje se slobodno vrijeme bavio istraživanjem i pisanjem. Sumerska škola, koja je vjerojatno nastala u sklopu hrama, postala je u toku vremena svjetovna ustanova, a i njezina je nastavna osnova poprimila uglavnom svjetovni značaj. Nastavnici su po svoj prilici primali plaću od školarine što su je plaćali đaci.

Školovanje nije bilo ni sveopće, ni obavezno. Većina je učenika potjecala iz bogatih obitelji; siromašni su rijetko smogli novac i vrijeme potrebno za dugotrajno školovanje. Sve donedavna a priori smo bili toga mišljenja, a da je tome tako, ingeniozno je dokazao njemački učenjak Nikolaus Schneider 1945, služeći se ondašnjim izvorima. U tisućama objavljenih ekonomskih i administrativnih dokumenata iz vremena oko 2000. prije n. e., nekih pet stotina pojedinaca navelo je da su pisari, a kao daljnji podatak mnogi su dodali ime i zanimanje oca. Schneider je popisao sve te podatke i zaključio da su očevi pisara – to jest onih koji su svršili škole – bili guverneri, »gradski oci«, poslanici, hramski službenici, časnici, pomorski kapetani, visoki porezni činovnici, razne vrste svećenika, upravitelji, nadglednici, predradnici, pisari, arhivari i računovođe. Ukratko, ti su očevi pripadali bogatijim mještanima gradskih zajednica. U ovim svjedočanstvima ni jedna žena nije ubilježena kao pisarica; stoga je vjerojatno da su đaci u školama bili isključivo dječaci.

Upravitelj sumerske škole bijaše umia, »stručnjak« ili »profesor«, koga su također nazivali i »školskim ocem«, dok se đak nazivao »školskim sinom«. Pomoćnik predavača imao je naziv »veliki brat«, a jedno od njegovih zaduženja bijaše i to da ispisuje nove pločice koje će učenici prepisivati; on je pregledavao učeničke prijepise i ispitivao građu koju su naučili naizust. Ostali članovi nastavničkog osoblja bijahu: »čovjek zadužen za crtanje« i »čovjek zadužen za sumerski jezik«. Također je bilo i »redara«, a našao se tu i »čovjek s bičem«, koji se očito brinuo o disciplini. Ništa ne znamo o međusobnim odnosima školskog osoblja, osim činjenice da je upravitelj bio »školski otac«. Isto tako, ništa ne znamo ni o izvorima njihova dohotka. Vjerojatno ih je isplaćivao »školski otac« od školarine koju je primao.

Što se tiče nastavne građe sumerske škole, o njoj ima mnoštva podataka iz samih škola, što je u ranoj povijesti čovjeka doista neobično. U pogledu građe nemamo potrebe oslanjati se na tvrdnje drevnih svjedoka, ili pak zaključivati na osnovu tu i tamo razbacanih sitnih obavještenja. Mi u stvari posjedujemo napise samih đaka, od prvih početničkih pokušaja pa sve do prijepisa naprednih učenika kojih su radovi tako dobri da se jedva razlikuju od radova samih nastavnika. Po tim školskim radovima možemo zaključiti da se nastavni plan sumerske škole dijelio u dvije glavne skupine: prva bi se mogla označiti kao poluznanstvena i školska, a druga kao književna i stvaralačka.

Kad govorimo o prvoj, to jest o poluznanstvenoj skupini, moramo odmah naglasiti da njezini predmeti nisu ponikli iz učenjačkih pobuda – traženja istine zbog istine. Naprotiv, njih je nametnuo i poticao osnovni cilj škole: da nauči pisara pisati na sumerskom jeziku. Da bi se zadovoljila ta pedagoška potreba, sumerski su učitelji pisanja našli sistem poduke koji se sastojao prvenstveno u jezičkoj podjeli – to jest oni su sumerski jezik podijelili u skupine srodnih riječi i izreka tražeći da ih učenici prepisuju i pamte sve dok ih ne bi znali ponoviti bez teškoća. U trećem tisućljeću prije n. e. ti su udžbenici bivali sve potpuniji i postepeno su se ujednačivali i manje-više standardizirali u svim sumerskim školama. Među njima nalazimo duge popise naziva drveća i rječnog bilja; svih vrsta životinja, uključujući kukce i ptice; imena zemalja, gradova i naselja; kamenja i minerala. Ti nam sastavi otkrivaju pozamašno poznavanje onoga što bismo nazvali botaničkom, zoološkom, geografskom i mineraloškom predajom – činjenica koju povjesničari nauke tak sada uočavaju.

Sumerski su učitelji izrađivali i različite matematičke pločice, razrađujući mnoge matematičke probleme zajedno s rješenjima. Iz područja znanosti o jeziku, studij sumerske gramatike bijaše dolično zastupljen na školskim pločicama. Velik broj pločica ispisan je dugim listama imeničkih složenica i glagolskih oblika, što upućuje na istančan smisao za gramatiku. Štoviše, kako su semitski Akađani u posljednjoj četvrtini trećeg tisućljeća prije n. e. sve više prodirali u Sumer, tako su se sumerski učitelji sve revnije laćali pripreme najstarijih »rječnika« na svijetu. Semitski osvajači ne samo da su preuzeli sumersko pismo već su uvelike cijenili i sumerska književna djela, koja su proučavali i oponašali još dugo nakon što je sumerski iščezao iz kola govornih jezika. Odatle je iskrsla pedagoška potreba za »rječnicima« koji će sadržavati prijevod sumerskih riječi i izreka na akadski jezik.

Što se tiče književne i stvaralačke značajke sumerske nastavne osnove, ona se najvećma očitovala u proučavanju, prepisivanju i oponašanju brojne i raznorodne skupine književnih tvorbi koje su nastale uglavnom u drugoj polovici trećeg tisućljeća prije n. e. Ta drevna djela, na stotine njih, bijahu gotovo listom u pjesničkoj formi, a duljina im se kolebala od pedesetak redaka do blizu tisuću. Do danas su identificirani slijedeći žanrovi: mitovi i epske priče u obliku pripovjednih spjevova koji slave djela i podvige sumerskih bogova i polubogova; ovamo pripadaju himne bogovima i kraljevima, tužaljke nad propašću gradova i mudrovanja uključivši i poslovice, basne i rasprave. Od nekoliko tisuća »književnih« pločica i ulomaka nađenih u ruševinama Sumera ne mali broj potječe od nezrele ruke samih učenika.
Još uvijek malo znamo kakve su bile metode poduke i tehnike koja se primjenjivala u sumerskim školama. Jutrom, po dolasku u školu, učenik je valjda počeo proučavati pločicu za koju se pripremio dan prije. Tada bi »veliki brat« – to jest pomoćnik nastavnika – pripremio novu pločicu, koju bi učenik i opet prepisivao i proučavao. Obojica, i »veliki brat« i »školski otac«, vjerojatno su pregledavali učenikove prijepise da ustanove jesu li ispravni. Nema sumnje da je pamćenje u učenju igralo veliku ulogu. Nedodopisane liste pločica i književnih štiva koja su učenici prepisivali i proučavali, učitelji i pomoćnici mora da su dopunjavali prilično obilnim usmenim objašnjenjima. Ali ova »predavanja«, koja bi za naše poznavanje sumerske naučne, vjerske i književne misli bila od neprocjenjive važnosti, po svoj prilici nisu nikad bila zapisana, te su stoga za nas izgubljena.

U oči nam upada jedna činjenica: u sumerskoj školi nije bilo ničega od tzv. »naprednog« školstva. Disciplina se održavala pomoću batine. Da bi učenike potakli na marljivost, učitelji su po svoj prilici pribjegavali pohvali i isticanju đaka, a da bi ispravili učeničke greške i nedostatke, najvećma su se služili batinom. Učeniku zbog toga nije bilo lako. Boravio je u školi od izlaza do zalaza sunca. U školskoj godini, mora da je bilo i nekih praznika, ali o tome nemamo podataka. Učenik je mnoge godine posvetio učenju, od rane mladosti sve do mladićkog doba. Bilo bi zanimljivo saznati da li se od učenika očekivalo da se usavrši u ovoj ili onoj grani znanosti, do koje mjere i za koje vrijeme. No, što se toga tiče, a i mnogočega drugoga u vezi sa sumerskom školskom djelatnošću, naši nas izvori ostavljaju na cjedilu.

Kako je izgledala drevna sumerska školska zgrada? Na nekoliko mezopotamijskih iskopišta izbile su na vidjelo građevine za koje se zbog ovog ili onog razloga držalo da su školske zgrade – jedna je otkrivena u Nipuru, druga u Siparu, a treća u Uru. Ali osim činjenice da je u prostorijama nađen velik broj pločica, unutrašnjost ovih zgrada jedva se nečim razlikuje od običnih kućnih soba – pa nas to navodi na zaključak da smo se možda prevarili u računu. Međutim, zimi 1934-35. jedan Francuz koji je otkapao drevni Mari, koji se nalazi daleko na zapad od Nipura, otkrio je dvije prostorije koje nesumnjivo imaju karakteristike školske sobe, osobito zato što je u njima nađeno nekoliko redova klupa od pečene gline, na kojima se mogao smjestiti jedan, dvojica, pa i četvorica đaka.

Historija počinje u Sumeru
History Begins at Sumer (Garden City, New York 1959)
Prevela: Vesna Krmpotić

Kelti - ratnici i umetnici

KELTI - RATNICI I UMETNICI LATENSKOG PERIODA


Pojava Kelta na evropskim prostorima gvozdenog doba i njihovo poreklo još su obavijeni neizvesnošću i pretpostavkama


Ponikli u oblasti omeđenoj Rajnom i Vltavom antički Kelti su tokom mlađeg gvozdenog doba izbili na obale Atlantika, Mediterana i Crnog mora, dali ime Londonu, Parizu, Bonu, Beču i Milanu, na ušću Save u Dunav izgradili tvrđavu Singidunum i širom Evrope proneli svoju ljubav prema lepim stvarima izraženu kroz umetnost u kojoj uporedo i harmonično žive snoviđenja i naturalizam.

Neustrašivi ratnici i graditelji utvrđenih naseobina na kojima su se lomili i talasi Cezarevih legija, Kelti gotovo da nisu ostavili za sobom nikakve tragove arhitekture i monumentalne umetnosti. Njihovi domovi bili su prilagođeni potrebama naroda ratnika i lovaca, stočara i zemljoradnika i najvećih religioznih fanatika među starim narodima. Umesto na mozaicima i skulpturama, odsjaj vatre iz ognjišta podrhtavao je na izvanredno oblikovanim i raskošno ukrašenim rukotvorinama keltskih zanatlija-umetnika, peharima, posudama, nakitu i oružju koje se uvek nalazilo nadomak ruke vlasnika.

Etničko poreklo Kelta

Pojava Kelta na evropskim prostorima gvozdenog doba i njihovo poreklo još su obavijeni neizvesnostima i pretpostavkama. Pojedini stručnjaci čak smatraju da se već ljudi bronzanog doba mogu označiti kao prvi Kelti, ali je ovakvo shvatanje teško prihvatljivo. Znatno su brojniji oni koji formiranje Kelta kao etničke grupe stavljaju na početak gvozdenog doba, u period helštatske kulture, a među kojima se nalaze i neki istaknuti jugoslovenski stručnjaci. Ipak, čini se da je sve više naučnika naklonjeno shvatanju da se o „pravim“, „istorijskim“ Keltima može govoriti tek u periodu latenske kulture, od sredine do kraja prvog milenijuma pre nove ere.

Etničko poreklo Kelta predstavlja još jednu jabuku razdora među naučnicima. Prema teoriji o autohtonosti Kelta na zapadnoevropskom prostoru, ova etnička skupina nastala je stapanjem Nordijaca kulture „vrpčaste keramike“ i Mediteranaca koji su pripadali kulturi „zvonastog pehara“, uz izvesne karakteristike dinarskog i stanovništva kulture urni. Ipak, ova teorija, koja nastoji da prikaže Kelte kao sintezu glavnih etničkih grupa praistorijske Evrope, nije uspela da obezbedi potvrdu ni u arheološkim nalazima ni u oskudnim pisanim antičkim izvorima.

Začetnik druge hipozeze je još Dionizije iz Halikarnasa koji je istočnu granicu teritorije naseljene Keltima smestio u zemlju Skita i Tračana, ukazujući time na istočnoevropsko poreklo ove etničke skupine. Shvatanje antičkog pisca prihvataju i neki savremeni naučnici, koji čak ističu da proučavanje keltske religije ukazuje da su ovi umetnici i ratnici u zapadnu Evropu stigli sa istoka, iz prostranstava južne Rusije.

Spoj jave i sna

Umetnost Kelta i njene osnovne karakteristike mogu da predstavljaju značajan doprinos proučavanju porekla i vremena stvaranja ove zajednice koja je u istoriji antičkog sveta, pa i kasnije, odigrala značajnu ulogu. Latenska epoha, naime, karakteriše se specifičnom umetnošću koja je, istina, do izvesne mere zasnovana na estetskim razvojima širom teritorija po kojima su se rasprostrli Kelti, ali i na uticajima klasičnih civilizacija i umetnosti stepa. Keltska umetnost iz ovog perioda praktično ne pokazuje nikakve uticaje umetnosti starijeg gvozdenog doba (halštatska epoha), te imeđu njih postoji značajna praznina. Umetnost halštatske epohe bila je zasnovana na pravolinijskim geometrijskim oblicima nasleđenim još iz neolita, dok se artefakta latenske kulture odlikuju oblicima koji nastaju kao rezultat igre krugova, polumeseca i spirala.

Curious Bronze Relic found near the Estuary of the River Findhorn, engraving by William Miller (1831)

I grafički i plastični oblici ove umetnosti zasnovani su, naime na kombinaciji zakrivljenih linija biljnih motiva i drugih elemenata pozajmljenih iz grčke i rimske dekorativne umetnosti i trtansformisanju ovih motiva u imaginarne figure. Linearne predstave likova i životinja na keltskom novcu, nakitu i crtežima na krečnjačkim stenama ukazuju ne samo na izuzetnu moć apstrakcije ovih starih stanovnika Evrope, već i na njihov nezavisan duh i stalni otpor konformizmu. Apstrakcija, razbijanje simetrije klasičnih motiva, metamorfoza i čudnovata simbioza jave i sna koja se održava u stvaranju imaginarnih, fantastičnih bića, igrali su istaknuto mesto u keltskoj umetnosti.

Kult glave

Interesantno je da su keltski umetnici posvećivali podjednaku pažnju, strpljenje i trud kako izradi nakita i ritualnih predmeta tako i običnim loncima, posudama i bokalima. Najveći deo sačuvanih umetničkih predmeta latenske epohe zapravo i spada u kategoriju stvari za svakodnevnu upotrebu, kao što su raznovrsne posude, keramika, kopče za pričvršćivanje odeće, oružje i nakit. Tokom petstogodišnje istorije keltske umetnosti, načini ukrašavanja ovih predmeta, kao i njihovi oblici, menjali su se, a osnovni stilovi grubo se poklapaju sa tri razdoblja latenske epohe. Karakteristično za sva tri stila je da keltski umetnici ne vrše prosto preuzimanje grčkih i italskih motiva već ih tako reprodukuju da se javljaju lišeni svog izvornog karaktera i poprimaju oblike tipične za latensku kulturu. U pojedinim slučajevima, nezadovoljni čistotom linije i strogošću stila, keltske zanatlije čak ulepšavaju uvezene grčke i italske predmete umetnički oblikovanom zlatnom ili srebrnom folijom.

Glava keltskog ratnika iz Galisije

Uporedo sa geometrijskim linijama javljaju se i ljudski i životinjski likovi koji su po pravilu fantastično oblikovani, bez poštovanja za stvarnost. Motiv ljudske glave veoma se često sreće na predmetima iz ove epohe, što naučnici povezuju sa nekom vrstom kulta glave, teorija koja svoju potvrdu nalazi i u činjenici da su Kelti ubijenim neprijateljima odsecali glave i čuvali ih, i da se na mestima njihovih nekadašnjih staništa mogu pronaći ljudske maske od kojih su neke izrađene tako da se mogu postaviti na drvenu dršku. S druge strane, životinjski motivi, realni ili fantastični, zauzimaju istaknuto mesto u keltskoj umetnosti pošto su u paganskoj religiji ove etničke zajednice životinje igrale značajnu ulogu.

Religija i kultura

Karakterističan detalj keltske materijalne kulture predstavljaju ogrlice – torkvasi – prema kojima pojedini arheolozi čak određuju keltsku etničku pripadnost vlasnika. U početku su ogrlice bile relativno jednostavne, sa oštrim ivicama, ali se kasnije javljaju bogato ukrašeni komadi sa raznim zoo i antropomorfnim likovima u najfantastičnijim kombinacijama. U prvo vreme ogrlice su bile gotovo isključivo deo ženskog nakita, ali već oko 300. godine stare ere počinju da ih nose i muškarci. Torkvesi su, pretpostavlja se, imali profilaktičku i apotropejsku (amajlijsku) namenu koja je u početku bila ograničena na ženu, čija je uloga i položaj u keltskom društvu istaknuta, da bi tek kasnije poslužila i za zaštitu ratnika u borbama. Krajem latenske epohe javljaju se i ogrlice urađene tehnikom bliskom današnjem filigranu, kao i đerdani od zrna pastozne staklene mase – plave, žute i zelene boje. Interesantno je napomenuti da su torkvasi rađeni isključivo od bronze, srebra ili legure srebra i zlata, a nikako od gvožđa. Mada im je gvožđe omogućilo da pokore ogromna prostranstva, Kelti su ga smatrali „nečistim“ metalom koji se nije mogao upotrebljavati u sakralne (obredne) svrhe.

Great Gold Torc from the Snettisham Hoard

Fibule, kopče za pričvršćivanje odeće, drugi su umetnički oblikovan predmet svakodnevne upotrebe. Obično su male, lučnog oblika, a površina im je ukrašena različitim, najčešće antropomorfnim predstavama. Interesantno je da je u kasnijoj fazi dekoracija fibula jednostavnija i smirenija, da bi krajem latenske epohe fibule postale obične glatke ploče, bez ikakvih ukrasa. Ova pravilnost u razlici fibula određenih epoha je tako stroga da se na osnovu oblika fibule može tačno odrediti period prelaza.

Fantazija primenjena u praksi

Još u prvom periodu latenske epohe narukvice su bile raznovrsne i bogato ukrašene plastičnim detaljima koji svedoče o izuzetnoj zanatskoj veštini. Ornamenti su raznovrsni, puni fantazije i smelo kombinuju razne ljudske i biljne motive, dok su same narukvice izrađene od kvalitetnih materijala i plemenitih metala. Oko 300. godine stare ere javljaju se i staklene narukvice plavo-zelene boje, dok se pri kraju latenske epohe sreću i gvozdene narukvice koje se završavaju spiralnim krajevima ili plastičnim zmijskim glavama.

Silver torque (Kunst der Kelten, Historisches Museum Bern)

U srednjem periodu latenske epohe keltske zanatlije počinju da prave prstenje ukrašeno bojenim kamenjem i metalne opasače od gvozdenih ili bronzanih lančića ukrašene finim dekorativnim motivima, dok se amuleti u obliku konja, svinje i krave javljaju u osvit nove ere.

Latenska keramika, 5. vek p.n.e. (Matzhausen, Bavarska)

Keltske zanatlije poklanjale su veliku pažnju i izradi posuda, pri čemu upada u oči da su keramički proizvodi jednostavniji od metalnih. Mada već od početka koriste grnčarsko kolo, Kelti svoje keramičke sudove jednostavno ukrašavaju, a pred kraj latenske epohe često se sreću i sasvim prosti, neobojeni sudovi. Iz ove grupe donekle se izdvajaju urne za čuvanje pepela spaljenih mrtvaca, koje su bikonične, obojene crvenom i belom bojom. Posude izrađene od metala ili ukrašene metalom znatno su lepše i bogatije dekorisane. Predmeti od drveta često su oblagani umetnički izvajanim listićima od zlata i drugih plemenitih metala, dok su pehari i posude za čuvanje vina i piva ukrašene najraznovrsnijim plastičnim ukrasima sa prikazima fantastičnih antropo i zoomorfnih predstava.

Latenski bodež, 475-450 godina p.n.e.

Veliku pažnju Kelti su poklanjali i oružju, koje je samo na početku epohe jednostavno i bez većih ukrasa. Nešto kasnije oružje postaje raznovrsnije, javljaju se štitovi, dok je za koplja karakteristično da im vrhovi imaju najfantastičnije oblike koji podsećaju na plamene jezike. Opasači na konjima su nošeni mačevi spajaju se metalnim, bogato ukrašenim kopčama sa reljefnom ili emajliranom dekoracijom.

Miodrag Vuković
(Galaksija, broj 114 – oktobar 1981.)