Постови
PRVE ŠKOLE (prosvjeta)
Sumerska škola bijaše izravni izdanak izuma i razvoja klinastog pisma, toga najznačajnijeg sumerskog doprinosa civilizaciji. Prva su pisana svjedočanstva pronašli u sumerskom gradu Erehu. Otkrilo se preko tisuću malih, slikovnim pismom ispisanih crepića na kojima se najvećma čitaju ulomci trgovinskih i administrativnih zabilježaka. Ali među njima se našlo i nekoliko pločica koje sadržavaju popise riječi namijenjene učenju i vježbanju. To znači da su već 3000. godine prije n. e. neki pisari razmišljali o poduci i učenju. U narednim stoljećima napredak je tekao sporo. Ali sredinom trećeg tisućljeća mora da je diljem Sumera iznikao stanoviti broj škola u kojima se poučavalo osnovno pisanje. U drevnom Šurupaku, zavičaju sumerskog Noe, otkopalo se u godinama 1902-3. podosta školskih »čitanki« iz vremena oko 2500. godine prije n. e.
Međutim, sumerski je školski sistem sazreo i osnažio tek u drugoj polovici trećeg tisućljeća. Već su otkopani deseci tisuća glinenih pločica koji potječu iz tog razdoblja, a nema sumnje da još stotine tisuća leže u zemlji, te čekaju da budu iskopane. Velika ih je većina administrativnog karaktera; obuhvaćaju sva razdoblja sumerskog gospodarskog života. Na temelju njih saznali smo da se broj pisara koji su obavljali svoj zanat tokom svih tih godina penjao na tisuće. Bilo je »mlađih« i »visokih« pisara, kraljevskih i hramskih, pisara koji su se u pojedinim vrstama administrativne djelatnosti uvelike izvještili, i pisara koji su postali vodeći činovnici u vladi. Stoga je opravdano pretpostaviti da su po svoj zemlji cvjetale brojne pisarske škole popriličnog opsega i važnosti.
No ni jedna od tih ranijih pločica izravno ne raspravlja o sumerskom školskom sistemu, o njegovoj organizaciji i načinu provođenja. Da bismo o tome nešto doznali, moramo se uputiti u prvu polovicu drugog tisućljeća prije n. e. Iz tog kasnijeg doba potječe na stotine »vježbeničkih« pločica isprešaranih svim vrstama vježbi, koje su u stvari ispisivali sami učenici kao dio svoje dnevne školske zadaće. To je čitava skala pismena – od traljavih osnovačkih črčkarija do otmjeno ispisanih znakova naprednog učenika koji se sprema »diplomirati«. Jasno je da nam te drevne »vježbaonice« podosta otkrivaju metodu učenja u sumerskim školama, kao i srž nastavne osnove. Srećom, stari su sumerski učitelji i sami rado pisali o školskom životu, a nekoliko njihovih rasprava o tom predmetu pronađeno je, iako tek djelomice. Iz svih tih izvora niknula je predodžba o sumerskoj školi – njezinoj svrrsi i namjeni, njezinim učenicima i nastavničkom zboru, njezinom nastavnom planu i tehnici poučavanja. U tako ranom razdoblju čovjekove povijesti to je uistinu jedinstveno.
Glavna namjena sumerske škole bila je, kako bismo mi to rekli, »profesionalna« – a to znači da je u prvom redu trebalo odgajati pisare da bi se zadovoljile ekonomske i administrativne potrebe zemlje, u prvom redu potrebe hrama i dvora. Za sve vrijeme njena postojanja taj je cilj u sumerskoj školi ostao i osnovni. Međutim, u toku njena rasta i razvitka, škola je postala središte kulture i učenja u Sumeru. Unutar njenih zidova razvijao se školnik-učenjak, čovjek koji je proučavao svekoliko teološko, botaničko, zoološko, mineraloško, geografsko, matematičko, gramatičko i jezično znanje svoga vremena, i koji je i sam pridonosio tom znanju.
Štoviše, sumerska je škola, za razliku od današnjih učilišta, bila žarište onoga što bismo nazvali stvaralačkim pisanjem. U njoj su se proučavala i prepisivala književna djela prošlosti; u njoj su se, također, stvarala nova. Iako je tačno da su svršeni đaci sumerskih škola najčešće postajali pisari u službi hrama i dvora, ili pak u službi bogatih moćnika zemlje, bilo je i nekih koji su svoj život posvetili poučavanju i učenju. Poput sveučilišnih nastavnika naših dana, mnogi je taj drevni učenjak zarađivao kruh poučavajući u školama, a u svoje se slobodno vrijeme bavio istraživanjem i pisanjem. Sumerska škola, koja je vjerojatno nastala u sklopu hrama, postala je u toku vremena svjetovna ustanova, a i njezina je nastavna osnova poprimila uglavnom svjetovni značaj. Nastavnici su po svoj prilici primali plaću od školarine što su je plaćali đaci.
Školovanje nije bilo ni sveopće, ni obavezno. Većina je učenika potjecala iz bogatih obitelji; siromašni su rijetko smogli novac i vrijeme potrebno za dugotrajno školovanje. Sve donedavna a priori smo bili toga mišljenja, a da je tome tako, ingeniozno je dokazao njemački učenjak Nikolaus Schneider 1945, služeći se ondašnjim izvorima. U tisućama objavljenih ekonomskih i administrativnih dokumenata iz vremena oko 2000. prije n. e., nekih pet stotina pojedinaca navelo je da su pisari, a kao daljnji podatak mnogi su dodali ime i zanimanje oca. Schneider je popisao sve te podatke i zaključio da su očevi pisara – to jest onih koji su svršili škole – bili guverneri, »gradski oci«, poslanici, hramski službenici, časnici, pomorski kapetani, visoki porezni činovnici, razne vrste svećenika, upravitelji, nadglednici, predradnici, pisari, arhivari i računovođe. Ukratko, ti su očevi pripadali bogatijim mještanima gradskih zajednica. U ovim svjedočanstvima ni jedna žena nije ubilježena kao pisarica; stoga je vjerojatno da su đaci u školama bili isključivo dječaci.
Upravitelj sumerske škole bijaše umia, »stručnjak« ili »profesor«, koga su također nazivali i »školskim ocem«, dok se đak nazivao »školskim sinom«. Pomoćnik predavača imao je naziv »veliki brat«, a jedno od njegovih zaduženja bijaše i to da ispisuje nove pločice koje će učenici prepisivati; on je pregledavao učeničke prijepise i ispitivao građu koju su naučili naizust. Ostali članovi nastavničkog osoblja bijahu: »čovjek zadužen za crtanje« i »čovjek zadužen za sumerski jezik«. Također je bilo i »redara«, a našao se tu i »čovjek s bičem«, koji se očito brinuo o disciplini. Ništa ne znamo o međusobnim odnosima školskog osoblja, osim činjenice da je upravitelj bio »školski otac«. Isto tako, ništa ne znamo ni o izvorima njihova dohotka. Vjerojatno ih je isplaćivao »školski otac« od školarine koju je primao.
Što se tiče nastavne građe sumerske škole, o njoj ima mnoštva podataka iz samih škola, što je u ranoj povijesti čovjeka doista neobično. U pogledu građe nemamo potrebe oslanjati se na tvrdnje drevnih svjedoka, ili pak zaključivati na osnovu tu i tamo razbacanih sitnih obavještenja. Mi u stvari posjedujemo napise samih đaka, od prvih početničkih pokušaja pa sve do prijepisa naprednih učenika kojih su radovi tako dobri da se jedva razlikuju od radova samih nastavnika. Po tim školskim radovima možemo zaključiti da se nastavni plan sumerske škole dijelio u dvije glavne skupine: prva bi se mogla označiti kao poluznanstvena i školska, a druga kao književna i stvaralačka.
Kad govorimo o prvoj, to jest o poluznanstvenoj skupini, moramo odmah naglasiti da njezini predmeti nisu ponikli iz učenjačkih pobuda – traženja istine zbog istine. Naprotiv, njih je nametnuo i poticao osnovni cilj škole: da nauči pisara pisati na sumerskom jeziku. Da bi se zadovoljila ta pedagoška potreba, sumerski su učitelji pisanja našli sistem poduke koji se sastojao prvenstveno u jezičkoj podjeli – to jest oni su sumerski jezik podijelili u skupine srodnih riječi i izreka tražeći da ih učenici prepisuju i pamte sve dok ih ne bi znali ponoviti bez teškoća. U trećem tisućljeću prije n. e. ti su udžbenici bivali sve potpuniji i postepeno su se ujednačivali i manje-više standardizirali u svim sumerskim školama. Među njima nalazimo duge popise naziva drveća i rječnog bilja; svih vrsta životinja, uključujući kukce i ptice; imena zemalja, gradova i naselja; kamenja i minerala. Ti nam sastavi otkrivaju pozamašno poznavanje onoga što bismo nazvali botaničkom, zoološkom, geografskom i mineraloškom predajom – činjenica koju povjesničari nauke tak sada uočavaju.
Sumerski su učitelji izrađivali i različite matematičke pločice, razrađujući mnoge matematičke probleme zajedno s rješenjima. Iz područja znanosti o jeziku, studij sumerske gramatike bijaše dolično zastupljen na školskim pločicama. Velik broj pločica ispisan je dugim listama imeničkih složenica i glagolskih oblika, što upućuje na istančan smisao za gramatiku. Štoviše, kako su semitski Akađani u posljednjoj četvrtini trećeg tisućljeća prije n. e. sve više prodirali u Sumer, tako su se sumerski učitelji sve revnije laćali pripreme najstarijih »rječnika« na svijetu. Semitski osvajači ne samo da su preuzeli sumersko pismo već su uvelike cijenili i sumerska književna djela, koja su proučavali i oponašali još dugo nakon što je sumerski iščezao iz kola govornih jezika. Odatle je iskrsla pedagoška potreba za »rječnicima« koji će sadržavati prijevod sumerskih riječi i izreka na akadski jezik.
Što se tiče književne i stvaralačke značajke sumerske nastavne osnove, ona se najvećma očitovala u proučavanju, prepisivanju i oponašanju brojne i raznorodne skupine književnih tvorbi koje su nastale uglavnom u drugoj polovici trećeg tisućljeća prije n. e. Ta drevna djela, na stotine njih, bijahu gotovo listom u pjesničkoj formi, a duljina im se kolebala od pedesetak redaka do blizu tisuću. Do danas su identificirani slijedeći žanrovi: mitovi i epske priče u obliku pripovjednih spjevova koji slave djela i podvige sumerskih bogova i polubogova; ovamo pripadaju himne bogovima i kraljevima, tužaljke nad propašću gradova i mudrovanja uključivši i poslovice, basne i rasprave. Od nekoliko tisuća »književnih« pločica i ulomaka nađenih u ruševinama Sumera ne mali broj potječe od nezrele ruke samih učenika.
Još uvijek malo znamo kakve su bile metode poduke i tehnike koja se primjenjivala u sumerskim školama. Jutrom, po dolasku u školu, učenik je valjda počeo proučavati pločicu za koju se pripremio dan prije. Tada bi »veliki brat« – to jest pomoćnik nastavnika – pripremio novu pločicu, koju bi učenik i opet prepisivao i proučavao. Obojica, i »veliki brat« i »školski otac«, vjerojatno su pregledavali učenikove prijepise da ustanove jesu li ispravni. Nema sumnje da je pamćenje u učenju igralo veliku ulogu. Nedodopisane liste pločica i književnih štiva koja su učenici prepisivali i proučavali, učitelji i pomoćnici mora da su dopunjavali prilično obilnim usmenim objašnjenjima. Ali ova »predavanja«, koja bi za naše poznavanje sumerske naučne, vjerske i književne misli bila od neprocjenjive važnosti, po svoj prilici nisu nikad bila zapisana, te su stoga za nas izgubljena.
U oči nam upada jedna činjenica: u sumerskoj školi nije bilo ničega od tzv. »naprednog« školstva. Disciplina se održavala pomoću batine. Da bi učenike potakli na marljivost, učitelji su po svoj prilici pribjegavali pohvali i isticanju đaka, a da bi ispravili učeničke greške i nedostatke, najvećma su se služili batinom. Učeniku zbog toga nije bilo lako. Boravio je u školi od izlaza do zalaza sunca. U školskoj godini, mora da je bilo i nekih praznika, ali o tome nemamo podataka. Učenik je mnoge godine posvetio učenju, od rane mladosti sve do mladićkog doba. Bilo bi zanimljivo saznati da li se od učenika očekivalo da se usavrši u ovoj ili onoj grani znanosti, do koje mjere i za koje vrijeme. No, što se toga tiče, a i mnogočega drugoga u vezi sa sumerskom školskom djelatnošću, naši nas izvori ostavljaju na cjedilu.
Kako je izgledala drevna sumerska školska zgrada? Na nekoliko mezopotamijskih iskopišta izbile su na vidjelo građevine za koje se zbog ovog ili onog razloga držalo da su školske zgrade – jedna je otkrivena u Nipuru, druga u Siparu, a treća u Uru. Ali osim činjenice da je u prostorijama nađen velik broj pločica, unutrašnjost ovih zgrada jedva se nečim razlikuje od običnih kućnih soba – pa nas to navodi na zaključak da smo se možda prevarili u računu. Međutim, zimi 1934-35. jedan Francuz koji je otkapao drevni Mari, koji se nalazi daleko na zapad od Nipura, otkrio je dvije prostorije koje nesumnjivo imaju karakteristike školske sobe, osobito zato što je u njima nađeno nekoliko redova klupa od pečene gline, na kojima se mogao smjestiti jedan, dvojica, pa i četvorica đaka.
Historija počinje u Sumeru
History Begins at Sumer (Garden City, New York 1959)
Prevela: Vesna Krmpotić
Međutim, sumerski je školski sistem sazreo i osnažio tek u drugoj polovici trećeg tisućljeća. Već su otkopani deseci tisuća glinenih pločica koji potječu iz tog razdoblja, a nema sumnje da još stotine tisuća leže u zemlji, te čekaju da budu iskopane. Velika ih je većina administrativnog karaktera; obuhvaćaju sva razdoblja sumerskog gospodarskog života. Na temelju njih saznali smo da se broj pisara koji su obavljali svoj zanat tokom svih tih godina penjao na tisuće. Bilo je »mlađih« i »visokih« pisara, kraljevskih i hramskih, pisara koji su se u pojedinim vrstama administrativne djelatnosti uvelike izvještili, i pisara koji su postali vodeći činovnici u vladi. Stoga je opravdano pretpostaviti da su po svoj zemlji cvjetale brojne pisarske škole popriličnog opsega i važnosti.
No ni jedna od tih ranijih pločica izravno ne raspravlja o sumerskom školskom sistemu, o njegovoj organizaciji i načinu provođenja. Da bismo o tome nešto doznali, moramo se uputiti u prvu polovicu drugog tisućljeća prije n. e. Iz tog kasnijeg doba potječe na stotine »vježbeničkih« pločica isprešaranih svim vrstama vježbi, koje su u stvari ispisivali sami učenici kao dio svoje dnevne školske zadaće. To je čitava skala pismena – od traljavih osnovačkih črčkarija do otmjeno ispisanih znakova naprednog učenika koji se sprema »diplomirati«. Jasno je da nam te drevne »vježbaonice« podosta otkrivaju metodu učenja u sumerskim školama, kao i srž nastavne osnove. Srećom, stari su sumerski učitelji i sami rado pisali o školskom životu, a nekoliko njihovih rasprava o tom predmetu pronađeno je, iako tek djelomice. Iz svih tih izvora niknula je predodžba o sumerskoj školi – njezinoj svrrsi i namjeni, njezinim učenicima i nastavničkom zboru, njezinom nastavnom planu i tehnici poučavanja. U tako ranom razdoblju čovjekove povijesti to je uistinu jedinstveno.
Glavna namjena sumerske škole bila je, kako bismo mi to rekli, »profesionalna« – a to znači da je u prvom redu trebalo odgajati pisare da bi se zadovoljile ekonomske i administrativne potrebe zemlje, u prvom redu potrebe hrama i dvora. Za sve vrijeme njena postojanja taj je cilj u sumerskoj školi ostao i osnovni. Međutim, u toku njena rasta i razvitka, škola je postala središte kulture i učenja u Sumeru. Unutar njenih zidova razvijao se školnik-učenjak, čovjek koji je proučavao svekoliko teološko, botaničko, zoološko, mineraloško, geografsko, matematičko, gramatičko i jezično znanje svoga vremena, i koji je i sam pridonosio tom znanju.
Štoviše, sumerska je škola, za razliku od današnjih učilišta, bila žarište onoga što bismo nazvali stvaralačkim pisanjem. U njoj su se proučavala i prepisivala književna djela prošlosti; u njoj su se, također, stvarala nova. Iako je tačno da su svršeni đaci sumerskih škola najčešće postajali pisari u službi hrama i dvora, ili pak u službi bogatih moćnika zemlje, bilo je i nekih koji su svoj život posvetili poučavanju i učenju. Poput sveučilišnih nastavnika naših dana, mnogi je taj drevni učenjak zarađivao kruh poučavajući u školama, a u svoje se slobodno vrijeme bavio istraživanjem i pisanjem. Sumerska škola, koja je vjerojatno nastala u sklopu hrama, postala je u toku vremena svjetovna ustanova, a i njezina je nastavna osnova poprimila uglavnom svjetovni značaj. Nastavnici su po svoj prilici primali plaću od školarine što su je plaćali đaci.
Školovanje nije bilo ni sveopće, ni obavezno. Većina je učenika potjecala iz bogatih obitelji; siromašni su rijetko smogli novac i vrijeme potrebno za dugotrajno školovanje. Sve donedavna a priori smo bili toga mišljenja, a da je tome tako, ingeniozno je dokazao njemački učenjak Nikolaus Schneider 1945, služeći se ondašnjim izvorima. U tisućama objavljenih ekonomskih i administrativnih dokumenata iz vremena oko 2000. prije n. e., nekih pet stotina pojedinaca navelo je da su pisari, a kao daljnji podatak mnogi su dodali ime i zanimanje oca. Schneider je popisao sve te podatke i zaključio da su očevi pisara – to jest onih koji su svršili škole – bili guverneri, »gradski oci«, poslanici, hramski službenici, časnici, pomorski kapetani, visoki porezni činovnici, razne vrste svećenika, upravitelji, nadglednici, predradnici, pisari, arhivari i računovođe. Ukratko, ti su očevi pripadali bogatijim mještanima gradskih zajednica. U ovim svjedočanstvima ni jedna žena nije ubilježena kao pisarica; stoga je vjerojatno da su đaci u školama bili isključivo dječaci.
Upravitelj sumerske škole bijaše umia, »stručnjak« ili »profesor«, koga su također nazivali i »školskim ocem«, dok se đak nazivao »školskim sinom«. Pomoćnik predavača imao je naziv »veliki brat«, a jedno od njegovih zaduženja bijaše i to da ispisuje nove pločice koje će učenici prepisivati; on je pregledavao učeničke prijepise i ispitivao građu koju su naučili naizust. Ostali članovi nastavničkog osoblja bijahu: »čovjek zadužen za crtanje« i »čovjek zadužen za sumerski jezik«. Također je bilo i »redara«, a našao se tu i »čovjek s bičem«, koji se očito brinuo o disciplini. Ništa ne znamo o međusobnim odnosima školskog osoblja, osim činjenice da je upravitelj bio »školski otac«. Isto tako, ništa ne znamo ni o izvorima njihova dohotka. Vjerojatno ih je isplaćivao »školski otac« od školarine koju je primao.
Što se tiče nastavne građe sumerske škole, o njoj ima mnoštva podataka iz samih škola, što je u ranoj povijesti čovjeka doista neobično. U pogledu građe nemamo potrebe oslanjati se na tvrdnje drevnih svjedoka, ili pak zaključivati na osnovu tu i tamo razbacanih sitnih obavještenja. Mi u stvari posjedujemo napise samih đaka, od prvih početničkih pokušaja pa sve do prijepisa naprednih učenika kojih su radovi tako dobri da se jedva razlikuju od radova samih nastavnika. Po tim školskim radovima možemo zaključiti da se nastavni plan sumerske škole dijelio u dvije glavne skupine: prva bi se mogla označiti kao poluznanstvena i školska, a druga kao književna i stvaralačka.
Kad govorimo o prvoj, to jest o poluznanstvenoj skupini, moramo odmah naglasiti da njezini predmeti nisu ponikli iz učenjačkih pobuda – traženja istine zbog istine. Naprotiv, njih je nametnuo i poticao osnovni cilj škole: da nauči pisara pisati na sumerskom jeziku. Da bi se zadovoljila ta pedagoška potreba, sumerski su učitelji pisanja našli sistem poduke koji se sastojao prvenstveno u jezičkoj podjeli – to jest oni su sumerski jezik podijelili u skupine srodnih riječi i izreka tražeći da ih učenici prepisuju i pamte sve dok ih ne bi znali ponoviti bez teškoća. U trećem tisućljeću prije n. e. ti su udžbenici bivali sve potpuniji i postepeno su se ujednačivali i manje-više standardizirali u svim sumerskim školama. Među njima nalazimo duge popise naziva drveća i rječnog bilja; svih vrsta životinja, uključujući kukce i ptice; imena zemalja, gradova i naselja; kamenja i minerala. Ti nam sastavi otkrivaju pozamašno poznavanje onoga što bismo nazvali botaničkom, zoološkom, geografskom i mineraloškom predajom – činjenica koju povjesničari nauke tak sada uočavaju.
Sumerski su učitelji izrađivali i različite matematičke pločice, razrađujući mnoge matematičke probleme zajedno s rješenjima. Iz područja znanosti o jeziku, studij sumerske gramatike bijaše dolično zastupljen na školskim pločicama. Velik broj pločica ispisan je dugim listama imeničkih složenica i glagolskih oblika, što upućuje na istančan smisao za gramatiku. Štoviše, kako su semitski Akađani u posljednjoj četvrtini trećeg tisućljeća prije n. e. sve više prodirali u Sumer, tako su se sumerski učitelji sve revnije laćali pripreme najstarijih »rječnika« na svijetu. Semitski osvajači ne samo da su preuzeli sumersko pismo već su uvelike cijenili i sumerska književna djela, koja su proučavali i oponašali još dugo nakon što je sumerski iščezao iz kola govornih jezika. Odatle je iskrsla pedagoška potreba za »rječnicima« koji će sadržavati prijevod sumerskih riječi i izreka na akadski jezik.
Što se tiče književne i stvaralačke značajke sumerske nastavne osnove, ona se najvećma očitovala u proučavanju, prepisivanju i oponašanju brojne i raznorodne skupine književnih tvorbi koje su nastale uglavnom u drugoj polovici trećeg tisućljeća prije n. e. Ta drevna djela, na stotine njih, bijahu gotovo listom u pjesničkoj formi, a duljina im se kolebala od pedesetak redaka do blizu tisuću. Do danas su identificirani slijedeći žanrovi: mitovi i epske priče u obliku pripovjednih spjevova koji slave djela i podvige sumerskih bogova i polubogova; ovamo pripadaju himne bogovima i kraljevima, tužaljke nad propašću gradova i mudrovanja uključivši i poslovice, basne i rasprave. Od nekoliko tisuća »književnih« pločica i ulomaka nađenih u ruševinama Sumera ne mali broj potječe od nezrele ruke samih učenika.
Još uvijek malo znamo kakve su bile metode poduke i tehnike koja se primjenjivala u sumerskim školama. Jutrom, po dolasku u školu, učenik je valjda počeo proučavati pločicu za koju se pripremio dan prije. Tada bi »veliki brat« – to jest pomoćnik nastavnika – pripremio novu pločicu, koju bi učenik i opet prepisivao i proučavao. Obojica, i »veliki brat« i »školski otac«, vjerojatno su pregledavali učenikove prijepise da ustanove jesu li ispravni. Nema sumnje da je pamćenje u učenju igralo veliku ulogu. Nedodopisane liste pločica i književnih štiva koja su učenici prepisivali i proučavali, učitelji i pomoćnici mora da su dopunjavali prilično obilnim usmenim objašnjenjima. Ali ova »predavanja«, koja bi za naše poznavanje sumerske naučne, vjerske i književne misli bila od neprocjenjive važnosti, po svoj prilici nisu nikad bila zapisana, te su stoga za nas izgubljena.
U oči nam upada jedna činjenica: u sumerskoj školi nije bilo ničega od tzv. »naprednog« školstva. Disciplina se održavala pomoću batine. Da bi učenike potakli na marljivost, učitelji su po svoj prilici pribjegavali pohvali i isticanju đaka, a da bi ispravili učeničke greške i nedostatke, najvećma su se služili batinom. Učeniku zbog toga nije bilo lako. Boravio je u školi od izlaza do zalaza sunca. U školskoj godini, mora da je bilo i nekih praznika, ali o tome nemamo podataka. Učenik je mnoge godine posvetio učenju, od rane mladosti sve do mladićkog doba. Bilo bi zanimljivo saznati da li se od učenika očekivalo da se usavrši u ovoj ili onoj grani znanosti, do koje mjere i za koje vrijeme. No, što se toga tiče, a i mnogočega drugoga u vezi sa sumerskom školskom djelatnošću, naši nas izvori ostavljaju na cjedilu.
Kako je izgledala drevna sumerska školska zgrada? Na nekoliko mezopotamijskih iskopišta izbile su na vidjelo građevine za koje se zbog ovog ili onog razloga držalo da su školske zgrade – jedna je otkrivena u Nipuru, druga u Siparu, a treća u Uru. Ali osim činjenice da je u prostorijama nađen velik broj pločica, unutrašnjost ovih zgrada jedva se nečim razlikuje od običnih kućnih soba – pa nas to navodi na zaključak da smo se možda prevarili u računu. Međutim, zimi 1934-35. jedan Francuz koji je otkapao drevni Mari, koji se nalazi daleko na zapad od Nipura, otkrio je dvije prostorije koje nesumnjivo imaju karakteristike školske sobe, osobito zato što je u njima nađeno nekoliko redova klupa od pečene gline, na kojima se mogao smjestiti jedan, dvojica, pa i četvorica đaka.
Historija počinje u Sumeru
History Begins at Sumer (Garden City, New York 1959)
Prevela: Vesna Krmpotić
Нема коментара:
Постави коментар